Termin "arapska muzika" predstavlja širok pojam
koji obuhvata izuzetno rasprostranjen geografski region sa
kompleksnom muzičkom istorijom, filozofijom i socijalnim
kontekstom u današnjem arapskom svetu. Arapska muzika je
jedinstvena i fundamentalno različita od zapadne muzike, međutim,
uprkos ovom jedinstvu pokazuje i visok stepen različitisti
prelazeći iz jednog u drugi geografski prostor.
Tokom širenja islama sa Arapskog poluostrva od sredine 7. veka do
danas, arapska muzika se razvijala i oblikovala iz pet glavnih
procesa.
Sa nastankom kulturnih centara u Siriji (661-750 n.e) I Iraku (750-909 n.e), etničko mešanje koje se dogodilo u ovom preiodu je dovelo do bliskog kontakta Arabije sa tradicionalnom muzikom Sirije, Mesopotamije, Vizantije i Persije, što je rezultiralo u oblikovanju nove i drugačije arapske tradicionalne muzike. Zadržavaju se markantna obeležja kao što su vokalno pevanje pesama iz Kurana, međutim uvode se nove tehnike pevanja, novi aspekti intonacije kao i novi instrumenti.
Drugi proces je obeležen kontaktom islamskih naučnika sa starogrčkom kulturom tokom 9. veka, ovaj spoj je inicirao tadašnji vladar Iraka Kalif al Ma'mun, čiji je otac Kalif al Rašid osnovao "Bait al Hikmah" ili u doslovnom prevodu "kuću mudrosti" u Bagdadu. Kuća mudrosti je bila naučna institucija gde su se prevodila na arapski mnoga grčka dela, uključujuči i muzičke komade kao i filozofske spise Platona, Aristotela i drugih. Ovaj kontakt je imao dalekosežne posledice, arapski jezik je proširen i obogaćen, uveden je grčki termin "al musika" koji je označavao "nauku o komponovanju muzike", muzička nomenklatura koja se koristila u Grčkoj je prevedena na arapski i uvršćena kao "muzički jezik" tadašnjih arapskih kompozitora.
Treći proces razvoja arapske muzike bio je kontakt između Bliskog istoka i Evrope za vreme krstaških ratova tokom jedanaestog, dvanaestog i trinaestog veka, kao i tokom islamske okupacije Španije (713-1492 godine.), kada je uticaj evropske i arapske muzike bio obostran. Ovaj uticaj se ogledao počev od ritma i forme pesama do teorije muzike, nomenklature i instrumenata.
Četvrti i najveći proces je kontakt arapske kulture i muzike sa Osmanlijskim carstvom koje se protezalo na teritoriji današnje Turske, jugozapadne Azije, severne Afrike i jugoistočne Evrope. Centar moći i kulture se pomera u Tursku. Interakcija arapske i turske muzike uzrokuje postepenu asimilaciju muzičkih elemenata turskog melosa koja je već poprimila uticaje iz centralne Azije i srednjevekovne Sirije i Iraka. Ovaj uticaj je najviše izražen u većim gradovima Egipta.
Peti i poslednji proces je kontakt između arapske muzike i
modernog zapada nakon Napoleonovih osvajanja (1798-1801) i kasnije
tokom kulturne i političke interakcije u devetnaestom veku, kada
se uvode zapadni instrumenti i muzička notacija zapada. Tokom
ranih godina dvadesetog veka u Egiptu cveta nova
muzičko pozorišna forma koja
sadrži elemente komedije i može se porediti sa evropskom operetom.
Tokom ovih pet procesa razvoja i promene arapska muzika je ipak
zadržala svoja glavna obeležja koja je čine suštinski različitom u
odnosu na muziku sa zapada: najvažnija karakteristika je intimna
veza između vokala koji najčešće ima centralnu
ulogu u pesmi i instrumentalne podloge koja prati vokal, dalje
centralni položaj jedne dominantne melodije u muzičkoj numeri tj.
odsustvo kompleksne polifonije kao u zapadnoj muzici. Umesto ove
polifonije arapska muzika pokazuje
složenost i prefinjenost glavne melodoije, koja se ogleda u
suptilnim naglascima i upečatljivim promenama i akcentima. Takođe,
poseduje mikrotonalitete, naime intervale koji nisu usklađeni sa
polovinom ili celim korakom (taktom) kao što je podeljena zapadna
muzika.
Kao što je pomenuto uprkos ovom jedinstvu današnji arapski svet je
pun muzičkih kontrasta, arapska muzika je suma muzičkih tradicija
od kojih svaka ima svoju kulturnu i estetsku suštinu i integritet.
Npr. muzika Maroka i Alžira se razlikuje od muzike Egipta po
pitanju intonacije, modaliteta i prednosti određenih instrumenata,
dok se muzika Egipta razlikuje od opšte muzičke doktrine Arapskog
poluostrva. Pomenuta raznolikost i šarenilo nepobitno ukazuje na
izuzetno bogatu kulturnu baštinu islamskog sveta, čije bajke
pripovedamo kroz ples!
Autor: Inessa Šesterikov Milićević u obradi literature i raznih izvora sa Interneta.