Tačno poreklo orijentalnog (trbušnog) plesa je
nejasno i predstavlja temu aktivnih rasprava među plesnim
istraživačima širom sveta. Glavni problem predstavlja ograničeno
akademsko istraživanje na ovu temu, veći deo istraživanja su
uradili sami plesači u pokušaju da razumeju i shavte poreklo i
suštinu discipline kojom se bave. Međutim, kako se orijentalni
(trbušni) ples, istorijski gledano većinom javlja u društvenom
kontekstu (na proslavama, venčanjima) i predstavlja sastavni deo
socijalnih veza unutar društava naroda bliskoistočnih zemalja, a
ne u glamuroznom kontekstu (pozorista, noćni lokali), što dovodi
do opšteg nerazumevanja prave prirode ove plesne forme, kao i do
pojave konfliktnih i kontroverznih teorija o njegovom nastanku.
Pojava orijentalnog (trbušnog) plesa datira,
prema najnovijim istraživanjima moderne arheologije, na period od
pre čak 6000 godina kao i da je predstavljao deo
kulture naroda Evrope, Afrike i Bliskog istoka neolitskog doba.
Kako većina istoričara plesa veruje ovaj ples se izvorno pojavio u
Egiptu i Turskoj, nastao je kao način zabave i socijalnog
povezivanja između žena, majke su ga prenosile na ćerke kroz
generacije dok na kraju nije postao deo kulturne baštine i običaja
tih naroda. U prilog ovoj teoriji ide činjenica da se i u današnje
vreme u nekim društvima ovaj ples izvodi samo između žena
međusobno (ne plešu žene sa muškarcima), kao i da je ples jedne
žene rezervisan isključivo za njenog muža i ni za koga više.
Danas postoji nekoliko aktuelnih teorija o nastanku orijentalnog
(trbušnog) plesa:
- Orijentalni (trbušni) ples
nastaje izvorno u Egiptu i potiče od plesova
drevnog Egipta.
- Orijentalni (trbušni) ples nastaje kao deo obreda i vežbi
verskih sveštenica u cilju pripremanja žena za
porođaj i olakšavanja samog čina rađanja deteta. Ova teorija je
jos poznata i kao teorija "porođajne prakse" i uživa veliki
publicitet, prvo zbog toga što moderni orijentalni (trbušni) ples
obuhvata ceo podskup pokreta koji uključuju karlične mišiće i
predstavljaju simulaciju rada mišića prilikom porođaja, na taj
način će žena u trenutku porođaja moći bolje da iskontroliše svoje
mišiće od žene koja ovakve vežbe nije upražnjavala, drugo postoji
čitav niz usmenih predanja koji podržavaju ovu teoriju. Prva ju je
predložila američka plesačica
Jamila Salimpour 1960. godine, a podržala su je
opsežna istraživanja plesačice iz Maroka koja je takođe i laik
antropolog poznata kao Karolina Varga Dinicu. Za
verske sveštenice se vezuje i slavljenje
Boginje Plodnosti a samim tim i slavljenje žene
kao oličenje ove plodnosti, pa se pretpostavlja da je orijentalni
(trbušni) ples mogao nastati i kao deo plesnog rituala ovog
slavlja.
- Orijentalni (trbušni) ples
izvorno nastaje u Indiji, a sa seobama Roma i
drugih srodnih grupa se proširuje po ostatku Bliskog istoka. Ova
teorija je dosta popularna na zapadu zbog velike raznolikosti
romskih plesova koji se prepliću i zalaze u sferu orijentalnog
(trbušnog) plesa, međutim nije previše istorijski potkrepljena.
Po mom mišljenju, mada ovo je samo moja laička pretpostavka,
najlogičniji scenario i sled događaja bi bio: orijentalni
(trbušni) ples izvorno nastaje u Egiptu (Indija ne ulazi u izbor
iz razloga što su današnji tradicionalni indijski plesovi vidno
različiti od modernog orijentalnog (trbušnog) plesa), kao deo
"porođajne prakse" i obreda verskih sveštenica, prenosio se sa
majke na ćerku kroz generacije i postao deo kulturne baštine
naroda koji su živeli na teritoriji Egipta, a seobom naroda
(Romskih ili nekih drugih) se proširio po Turskoj i drugim
zemljama menjajući se shodno kulturi i običajima tog naroda.
Koje god bilo tačno poreklo
orijentalnog (trbušnog) plesa ili nulta tačka
njegovog nastanka, ovaj ples ima dugu tradiciju. Uprkos
ograničenjima islamske veroispovesti i označavanja ovog plesa kao
sramotnog i nepodobnog postoje opisi plesača u knjigama umetnosti
i arhitekture islama (650 - 1250. godine nove ere), zatim slike
plesača na zidovima palata i persijske minijature iz 12. i 13.
veka koje opisuju tadašnje plesače. Ova ograničenja usled
nerazumevanja su vrlo često budila predrasude i prezir izazivajući
moralno oštećenje profesionalnih plesačica zbog njihovog
povezivanja sa prostitucijom i ženama niskog morala, međutim
orijentalni (trbušni) ples je preživljavao tokom istorije upravo
iz razloga zato što predstavlja, kao sto smo naveli, sastavni deo
kulture, običaja i socijalnih odnosa ljudi i treba ga posmatrati i
izučavati osvetljenog iz tog ugla.
Napredovanju i uobličavanju orijentalnog (trbušnog) plesa
doprinelo je i njegovo praktikovanje u haremima.
Lepe robinje su na taj način zabavljale svoje domaćine,
doprinoseći opštem razvitku ovog plesa. Tada se prvi put
pojavljuje prava "obuka" odnosno prenošenje znanja u cilju
izvođenja konkretnih
koraka
i osmišljenih
koreografija
kao i
muzička obuka. Pojavljuju se plesni rekviziti, a znanje počinje da se prenosi
na više klase ženskih članova (plemstvo) koje su takođe živele i
školovale se u haremima.
Orijentalni (trbušni) ples (sinonimi su: dance
orientale, raks shargi, ciftetelli, rakkase, dance du ventre) se u
velikoj meri proširio po Evropi i zapadu tokom romantičarskog
pokreta u 18. i 19. veku, kada su brojni umetnici opčinjeni
orijentom kroz svoje komade i predstave predstavljali svoju sliku
života u haremu. Dalje, mnogi plesači sa istoka su odlazili na
zapad gde su nastupali po vašarima i sajmima i čak su ovekovečeni
na jednom od prvih kratkih filmova pod nazivom
"Fatima dance", međutim ovaj film je privukao
brojne negativne kritike koje su aludirale na "neskromnost" plesa
i ubrzo je pod pritiskom javnosti cenzurisan.
Mnoge žene sa zapada su počele da uče orijentalni (trbušni) ples
tokom svog boravka na Bliskom istoku, čije su države bile predmet
kolonizacije Evropskih velesila u tom periodu. One su donosile sa
sobom, vraćajući se u svoju rodnu zemlju i znanje ovog plesa
doprinoseći njegovom daljem širenju. U tom periodu je bilo
pokušaja da se orijentalni (trbušni) ples izdigne na nivo baleta i
pozorišnu scenu, međutim kako je početkom 1900-ih godina u Americi
i Evropi vladalo opšte mišljenje da su sve plesačice, uključujući
i balerine, žene niskog morala, ovaj pokušaj je neslavno završen.
rva poznata egipatska orijentalna plesačica se zvala
Shook, dostigla je vrhunac svoje karijere 1871.
godine, njena učenica Shafigah Algebtieah je
uspešno nastavila da prenosi znanje na buduće naraštaje plesačica
i postala ikona orijentalnog (trušnog) plesa koja će ostati u
memoriji Egipta.
Kako su u tadašnje vreme najpopularnija mesta za susret sa
orijentalnim (trbušnim) plesom predstavljali noćni klubovi,
kreiran je kostim za ovaj ples koji nije bio sličan tradicionalnom
narodnom kostimu, već je oslikavao zamisao zapadnih turista kako
treba da izgleda orijentalna (trbušna) plesačica. Nazivao se
"bedlah" što u prevodu znači "uniforma" i ovaj
termin je usvojen od strane egipatskih igrača tokom 1930-ih
godina, odakle se proširio i na ostale zemlje u regionu. Njegov
nastanak se vezuje za preduzimljivu vlasnicu noćnog lokala u Kairu
(poznatog kao "Madam Badias Cabaret") i veliko
ime egipatskog plesa po imenu Badia Masabni, koja
je i sama bila plesačica, a u cilju dobrog poslovanja osmišljava
ovakav kostim umesto tradicionalnih haljina koje prikrivaju
konture tela i gde se vezuje oko pojasa marama kako bi pokreti
kukova došli do izražaja. Njene učenice su bile poznate plesačice
Tahiya Karioka i Samia Gamal. Kratak opis bedlah
kostima bi bio: gornji deo se sastoji od grudnjaka koji je ukrašen
nizovima perli ili novčića, donji deo se sastoji od suknje koja je
uglavnom široka i slojevita i koja takođe poseduje na pojasu
nizove perli ili novčića. Preko stomačnog dela se može i ne mora
nalaziti tanka providna tkanina u vidu mrežice. Ovakava forma
kostima se zadržala do danas sa manjim ili većim izmenama.
Tokom prve polovine dvadesetog veka cveta serija legendarnih
egipatskih plesačica kao sto su Badia Masabni, Hekmet Fahmy, Beba
Ez-eddin, zatim plesačice koje su ujedno bile i borci za slobodu i
prava kao što su Amina Mohammed, Tahiya Karioka, Samia Gamal,
Hajar Hamdy, Naima Akif, Fifi Abdou zatim se pojavljuju Najwa
Fouad i Nahid Sabri, kao i manje poznate egipatske zvezde Suhair
Zaki i Farida Fahmi. Mnoge od njih su se proslavile tokom zlatnih
godina egipatske filmske industrije (1950-ih i 1960-ih godina),
koje se i naziva
"zlatno doba" orijentalnog (trbušnog) plesa, kada
je kroz film ovaj ples prezentovan širokim narodnim masama na
pravi umetnički način, što je veoma doprinelo njegovom prihvatanju
u narodu i dozvoljavanju ćerkama da uče orijentalni (trbušni) ples
bez zabrana i predrasuda.
Interesantan podatak je da je
veo
kao plesni rekvizit kakvog ga danas znamo u egipatski ples uvela
Samia Gamal, koju je učila ćerka egipatskog kralja Faruk-a da
putem vela poboljša kontrolu i kordinaciju pokreta ruku i ramenog
pojasa, a ona je pak išla na časove baleta kod ruskog učitelja
Ivanova, koga je njen otac angažovao da je podučava 1940. godine.
Za inkorporiranje elemenata baleta i kompletno uobličavanje
modernog orijentalnog (trbušnog) plesa kakav se danas izvodi na
sceni je zaslužan Mahmoud Reda i njegova trupa,
koji će ostati zapamćen kao veliko ime egipatske plesne scene.
Pored egiptaskog stila orijentalnog (trbušnog) plesa takođe su
značajni i turski, sirijski i libanski stil, koji
su doprineli razvitku i napretku ovog plesa na svetskom nivou.
Danas se orijentalni (trbušni) ples toliko razvio da je dostigao svetske razmere, u skoro svakoj zemlji su dostupni časovi ovog plesa, internet je omogućio povezivanje instruktora iz celog sveta i stvaranje globalne mreže putem koje se razmenjuju ideje i kreativnost u vidu radionica koje se mogu organizovati pojedinačno ili mogu biti deo festivala u nekom gradu tj. državi. U okviru ovog plesa se takođe razvilo dosta podstilova, u školi orijentalnog (trbušnog) plesa Aruena možete steći obrazovanje iz većine ovih stilova. Takođe, uticaj ovog plesa na ljudsko telo je veoma blagotvoran, što je i jedan od uzroka njegovog ekspanzivnog razvoja. Popularizacijom istog je takođe uslovljen razvoj i modernizacija kostima za orijentalni (trbušni) ples, koji su se dosta izmenili i jos uvek se menjaju od vremena "zlatnog doba" ovog plesa. Neki kažu da treba uživati u svemu što nam život pruža, po mom mišljenju orijentalni (trbušni) ples je definitivno jedna od blagodeti ljudske zaostavštine. Uživajte!
Autor: Inessa Šesterikov Milićević u obradi literature i raznih izvora sa Interneta.