Orijentalni (trbušni) ples uz harmoniku

Beledi (Baladi ili Balady) kao plesni stil u školi orijentalnog (trbušnog) plesa Aruena predstavlja tradicionalni ples arapskih zemalja (Raks beledi). Obično ga izvode muškarci i žene svih starosnih doba u svečanim prilikama i društvenim okupljanjima, kao što su proslave i venčanja.
Ovaj termin se koristi od strane seljana koji su migrirali iz ruralnih zajednica u egipatske gradove, donoseći svoju kulturu i muziku iz svoje kuće.
Reč beledi u prevodu znači maternji, autohtoni, moja zemlja, moj rodni grad, a može se odnositi i na ljude sa sela.
Danas se orijentalni (trbušni) ples uz harmoniku često izvodi na sceni. Uobičajeno je da plesačice nose duge uzane haljine koje imaju dva duboka šlica sa obe strane. Oko pojasa se obično vezuje marama, a na glavi se nosi traka čije se vrpce spuštaju duž leđa.
Beledi kao plesni stil orijentalnog (trbušnog) plesa se deli u dve kategorije: beledi pesme i beledi awadi.
Beledi pesme su zasnovane na tradicionalnom ritmu za orijentalni (trbušni) ples, dok je glas (muški ili ženski) veoma izražajan. Uz ovakvu muziku su nekada plesali muškarci u tradicionalnim muškim haljinama. Međutim, legendarna plesačica Fifi Abdu je prva žena koja je počela da ovaj ples izvodi na sceni, noseći tradicionalnu mušku nošnju čiji je kroj prilagodila ženskom telu, posle čega su žene mahom počele da plešu uz ovakvu muziku i nošnju, zato što su muškarci nalazili da su žene veoma privlačne u muškim haljinama.
S obzirom da su haljine dosta široke, pokreti su vrlo naglašeni kako bi uopšte došli do izražaja. Da žene ovako plešu u klasičnom kostimu za orijentalni (trbušni) ples izgledalo bi pomalo vulgarno, međutim, shodno haljini koju nose izgleda veoma privlačno.
Muzika za beledi awadi je prepoznatljiva, tradicionalna i očaravajuća. Instrumenti koji dominiraju su harmonika, saksofon ili klavijatura. Pesme su podeljene u više delova, koji je svaki za sebe izuzetno markantan.
Početak pesme karakteriše prisustvo samo jednog instrumenta (npr. harmonike). Muzičar improvizuje, a takođe i plesačica koja prati muziku. Ovaj deo je spor i emotivan. Plesačica izvodi korake na celom stopalu povezujući se na taj način sa zemljom. Najčešće se prati pokretima talasanja i njihovim kombinacijama.
Za naredni deo pesme je karakteristična pojava perkusija koje su izrazito dominantne. Plesačica tada prati perkusije, a harmoniku stavlja u drugi plan.
Sledeći deo pesme je nešto intenzivniji, ubacuju se razni instrumenti koji se integrišu i ubrzavaju ritam. Plesačica tada kombinuje korake talasanja i kretnje.
Poslednji deo pesme je brz i dinamičan. Izvodi se sa dosta šimija i dramatičnih akcenata.
Dakle, kao što smo videli, za beledi pesme orijentalnog (trbušnog) plesa je karakteristično da počinju sporo i mirno, a kako pesma odmiče ritam se postepeno ubrzava i pridružuje se sve više instrumenata. Kraj je obično kratak i završava se u jednom treptaju.
U školi orijentalnog (trbušnog) plesa Aruena beledi se izučava tokom četvrte godine pohađanja časova. Obzirom da je izuzetno težak za interpretaciju, jer kao što je navedeno ovaj stil je pretežno improvizacija i teško je uraditi grupnu koreografiju. Polaznice moraju da imaju odličnu tehniku izvođenja i iskristalisano slušanje muzike da bi se uhvatile u koštac sa ovim stilom orijentalnog (trbušnog) plesa. Mada su se već susretale sa beledi ritmom u toku obrade klasičnog egipatskog stila, čije pesme po pravilu sadrže celinu sa ovim ritmom. Međutim, čist beledi, kao plesni stil i koreografija se radi u pomenutom periodu.
Među poznatijim kompozitorima i izvođačima ove divne muzike poznatiji su Hossam Ramzy, Fatmeh Serkan kao i mnogi drugi.

Autor: Inessa Šesterikov Milićević

Aruena škola orijentalnog (trbušnog) plesa Aruena škola orijentalnog (trbušnog) plesa